evo nas opet tu. aktivnost na blogu dokazuje povremenu prisutnost nostalgije. ja je osjecam konstantno u posljednje vrijeme, otkad mi je neko rekao da je to divan, gotovo hiperrealisticki osjecaj. ma va. mozda je to nostalgija za deda mrazom, koji ove godine kao da se nije probudio, ili je jednostavno projurio nekim "alta velocità" prevoznim sredstvom. nismo se susreli. ne znam ni da li sam zavrsila to pismo s zeljama, a vec mi se cini da nema smisla. nesto. ne sve. ali ponesto zaista nema smisla. otkrila sam da se "palim" na stvari za odrasle. kao sto sam se nekad "palila" na izlaske do svitanja, plesanje dok ne ostanem bez daha, male slatke dechake, poglede, osmjehe...sad se "palim" na sigurnost, ushushkanost i mirnocu. mozda se i ne "palim". ali znam da gorim da se sve smiri i ushushka pod piuminom. nekad mi se cinilo da je to veza. neka harmonija koja se provlaci poput promjene u navikama. sada ne znam sta je veza. cini mi se da sam pojam "veza" ne moze ni biti definisan. ona kaze da je su sve neke veze svuda, a opet nista. daljine. te paklene daljine koje me prate poput racuna sacuvanih u novcaniku. daljine. distanza. lontananza. ne mogu reci da sam optimista po tom pitanju. mogu priznati da se plashim. anzi...plashim se. da je sigurnost koju zelim jos uvijek prilicno daleko. volja da se igram je ravna nuli.
dodji.
Nessun commento:
Posta un commento