a posto/ na mjestu

Ponekad mi se cini da nece nista krenuti avanti, da ce u ovom mjestu sve ostati na mjestu, odnosno, da se nista nece maknuti sa mjesta i da ce samo tako mrmoljiti. Universal Cosmic Murmur forever! A onda ipak... setajuci nekom tamo Galeriom Cavour, neko ti se nasmjeshi, i pomislish kako je u tom osmjehu sve, kako je u tom osmjehu svijet... Sve sitnice, gluposti, radosti, tuga, sreca, bol, smetnje, sve smjestis u taj jedan magicni osmjeh i pozelish da ga spakujes u teglicu ili jos bolje da ispratish tehnologiju nasheg vijeka i smanjish ga, pa ga spakujes na universal serious bus i nosish ga svugdje sa sobom, oko vrata, oko clanka, okolo naokolo... po svijetu. I da mu se i ti smjeshish i da ste savrsheni. Koliko jos takvih osmjeha postoji? Postoje li i potencijali u koje treba vjerovati, ulagati.
Ne znam... cesto...
ali dok postoje barem dvije osobe na svijetu koje mogu tako da se nasmjeshe vjerujem da cu biti a posto. Na mjestu?!