what do we really want?

trebala bih se promovisati, pa umjesto ovog jednog crteza iz mog (5og?) sketch book-a, postaviti najmanje jos 30.naci 1000 osoba koje ce pogledati sajt, od cega ce se (po najnovijim statistikama) 1% zapitati da li stvarno postojim, i da mozda..mozda..mogu uciniti nekome dan ljepsim.korisnijim.ili..ili ne.nece se desiti nista, jer ja ne crtam za taj ogromni 1% populacije, ja crtam jer osjecam.mozda je to jedna od posljednjih emocija koje prezivljava u meni.potreba da svoju podsvjest definishem, dotaknem, i eventualno vakumiram u jos jednom visoko profitabilnom i nadasve uspjeshnom proizvodu - u malom-ogromnom moleskin-u.ukorijenjena potreba za stvaranjem.to moze okrenuti svijet.naglavacke.samo kad bih mogla prezivjeti u ovoj masi.patatina je doslovno istrulila.nadam se da ce se reinkarnirati u nesto trajnije, eventualno eggplant.nadam se da ce izbrisati.poneshto.ponekog.ja se posljednjih dana bavim kolazhima.izgleda da na svim poljima skupljam parchice neceg i pocinjem graditi neshto novo.ide mi mnogo bolje nego sto sam ocekivala, ali ja sam jako autokriticna.mozda sam sjajna.mozda opet pretjerujem.volim pretjerivanja.tako se stvaraju price, a price pozelis da zivish, a kad ih zivish onda sve opet bude igra, ili imash ili nemash crvene pione u rukama, ili mozesh ili ne mozesh prepoznati prave poteze..ili se zabavljas ili se ne zabavljas.a i onda, kad zabava naizgled prestane..sve to jednog dana bude smijeshno.a za ovu recenicu, potpisujem garanciju na sledecih 54 godine i oslobadjam svih osjecaja krivice.ako pogrijeshim, nek bude da sam pretjerala.izvuci cu se vec nekako.napravicu jos jedan kolazh i naci smisao u svemu.nikad necu povjerovati da se nesto jednostavno desi, vjerujem (da opet pretjerujem?!) da sve ima neko svoje, bljutava fraza!, zasto.unistava me moja intuicija.kristalno jasno znam stvari, razumijem, kreiram, prije nego se one stvarno dese.i nije to predvidjanje buducnosti, ili bjezanje od sadasnjosti, to je opet ta neizbjezna potreba za stvaranjem.

danas me taj klinac pomutio.poklonio mi je nebo, a da toga nikad nece biti svjestan.uglavnom, bio je toliko mali (ili sam ja samoj sebi izgledala toliko velika pored njega?) da sam pozeljela da ga ubacim u teglicu, i stavim u torbu.zasto uvijek imamo potrebu da konzerviramo nesto sto volimo?zasto uvijek moramo imati to nesto samo za sebe?mozda sam opet samo ja..koja pretjerujem.on je bio tako mali, nosio je oko vrata srce sa svojim imenom (koje ja nisam ni procitala, jer su takve etikete nesto poput morala valjda!) i bio je tako sam.i nisam pozeljela da ga uzmem zato jer je bio tako sam, nego zato sto sam i ja na isti nacin sama.pun stadion djece koja se bave socijalizacijom da bi jednog dana bili prihvaceni u opste-konformistickoj masi, i on sam.osvojio je nebo.razumio je da apsolutno nije bitno nista drugo, dok si sam na suncu.

ovaj grad me naucio da budem sama.naucio me da uzmimam razasute komadice i da stvorim pricu.svijet.kakav meni treba.odavno se ne igram sama sa sobom, odavno ne izmisljam velike ljubavi i grandiozne zivotne strategije.mozda sam zaboravila sta stvarno zelim.